2008.godina. 19 godina.
Dala sam otkaz na svom prvom poslu, i nisam imala pojma što dalje.
Škola koju sam završila nije me zanimala, nijedan fakultet mi u tom trenutku nije bio nešto gdje sam se dugoročno vidjela. Sve što me zanimalo je – fotografija.
Studij fotografije nije dolazio u obzir jer su Prag i London bile “najbliže“ opcije, ali financijski, u jedno roditeljskoj skrbi- ne izvedive.
Sve je ostalo samo na snovima.
Osobna arhiva, cca 1997.
Taj dan sam trebala ići razviti fotografije u lokalni foto studio u Rijeci, i valjda sam se osjećala posebno hrabro. Nakon što sam pozdravila vlasnika i popričala s njim, samo je izašlo iz mene:
„Tražite li možda nekoga za raditi?“
Iako je i on bio vidno zatečen pitanjem, valjda je sudbina ipak umiješala svoje prste.
„Želiš raditi? Pa…dobro bi mi došla pomoć. Hajde dođi sutra pa ćemo dogovoriti detalje“, rekao mi je.
I tako je krenulo.
U toj sam maloj, obiteljskoj radnji naučila puno, iako nisam radila posebno dugo.
Od procesa razvijanja filmova, osnovne obrade fotografija, fotografiranja za dokumente.
Tamo sam se prvi puta susrela i s osnovama rasvjete.
Počela sam fotografirati krštenja, vjenčanja, slagati vjenčane albume…
Za mene je to bila prekretnica.
Dokaz da sam tamo gdje trebam biti. Ali, i prvi susret s „konkurencijom“.
Kako sam se više kretala u „foto“ krugovima, shvatila sam da smo mi, fotografi, posebna sorta što se tiče konkurencije. Posebno kada se radi o pomoći jedan drugome.
Photo by Momento Studio
Kao djevojka (što je isto samo za sebe već bilo rjeđe) od samo 19 godina, nisam imala šanse „upasti“ u krugove tada „renomiranih“ fotografa.
Nitko me nije htio učiti, nitko nije htio pomoći – iako je bilo dovoljno posla za svih nas.
Ako bi te netko i „uzeo“ pod svoje, učio bi te svom načinu rada i gurao svoje kao jedino ispravno.
Od početka su se stvarali klanovi.
Znalo se tko što radi i s kim, tko kako radi, i svi su bili jedni protiv drugih.
Srećom (ili opet sudbinski), imala sam prijatelja koji je bio u igri puno puno duže, koji je dijelio moje razmišljanje, ali i vizije. Koji je već tada vjerovao u mene, bio mi support, vodio me sa sobom i učio me svemu što je znao. (Kiki, ako ovo čitaš – hvala ti)
Fast forward 15 godina kasnije, je li situacija drugačija?
I je, i nije.
Drugačije je što je puno više žena u fotografiji (pogotovo u fotografiranju novorođenčadi i obiteljskom fotografiranju). Drugačije je, što me posebno iznenadilo, koliko se danas žene u fotografiji više drže zajedno i što si (većina) međusobno pomaže. Ne mislim to na nikakav feministički način, ali svima je jasno da je nažalost, najčešće baš žena ženi vuk.
Sretna sam da sam kroz sve te godine na kraju zaista imala prilike upoznati divne kolege (i muškarce i žene), koji su me uvjerili da moja zamisao „kolektiva“ od starta – nije utopija.
Photo by Momento Studio
Zašto sve ovo pišem, zapravo?
Gledam koliko kolega u našoj struci na dnevnoj bazi gleda druge.
Koliko se uspoređuju fotografije, rekviziti, način rada, ali i cijene.
Koliko nas ima ili se bori s imposter sindromom, baš radi godina guranja postrani.
Jednom sam čula rečenicu koja je zauvijek promijenila moj pogled na konkurenciju, a ona je:
„Gdje ima posla za jednog, ima i za druge.“
Moja draga kolegica se čudi što ne pratim sve kolege koji su u istoj „niši“ kao i mi, pa mi često kaže:
„Blago tebi, ti se ničime od toga ne zamaraš!“
I ne zamaram, ali nije uvijek bilo tako.
Od kada sam prestala – shvatila sam da sam SLOBODNA.
Stojim iza svojih radova ponosno, iako znam koliko svaki dan radim na sebi i tome da budem bolja. Stojim iza svojih paketa cijena, jer znam ZAŠTO su takve kakve jesu.
Najbitnije od svega – znam ZAŠTO radim ovo što radim, i znam koliko bi ta nesigurna djevojka od prije 15 godina bila ponosna gdje sam.
To je razlog zbog kojeg ja NE VJERUJEM u konkurenciju, vjerujem samo u svoje sposobnosti.
I na kraju, reci mi, je li onda zaista VAŽNA konkurencija, ili možda ipak tvoja vlastita KOMPETENCIJA?
U nadi da ćeš i ti postati slobodna,
