Ne znam kako ovo uopće da krenem pisati, još sam pod dojmovima od subote. Fotografiram vjenčanja, fotografirala sam vjenčanja, ali ovaj put je bilo drugačije.
Bilo je osobno.
Ali hajde, dugujem vam ispričati priču koju čekam ispričati već dugo.
Dugujem vam kolaž fotografija i ljubavi koji čekam pokazati u jednoj cjelovitoj priči, već jako dugo.
Martina, Vinko, ali i Zola.
Moji ljudi.
Mali i veliki.
Moji prijatelji.
Kada se Martina javila za trudničko fotografiranje prošle godine u Rijeci, nismo se poznavali uopće – ali kliknuli smo odmah.
Fotografiranje u Rijeci, ljudi s Lošinja. Koja je vjerojatnost? Rekla bi – sudbina.
Moram odmah napomenuti da se i jedan i drugi mrze fotografirati, ili bar jesu…Nekada prije. Sad više nemaju izbora 😀
Trudničko fotografiranje tada prošlo je SAVRŠENO.
Smijali smo se kao 3 budale, grizli su nas komarci nemilice, ali nismo se predali.
U fotografije sam zaljubljena i dan danas, kao i svi drugi koji ih vide.
Tada još nisam znala da ću ponovno početi fotografirati vjenčanja, ali toliko nam je bilo „lako“ skupa, da sam im (ne znajući što me čeka), obećala – ako se ikada budu ženili – napraviti ću iznimku i biti ću im fotograf.
I držali su me za to obećanje.
I to obećanje sam, najsretnija ikada, ispunila ovu subotu – ali sam ovoga puta bila i gost.
Pratila sam ih kroz trudnoću, Zolino newborn fotografiranje, obiteljsko fotografiranje, „zaručnički“ session za koji sam ih morala navlačiti za uši da ga odrade, a sada i krštenje i vjenčanje.
Puni krug.
Krug samo jedne godine.
Krug novog života.
Krug i kruna meni kao fotografu.
Kruna ljubavi.
U cijeloj priči, od klijenata – postali su prijatelji.
I dalje se kreveljimo skupa, ali i kukamo skupa kada treba.
I dalje kukaju kada se trebaju fotografirati, ali sada ih više ne moram slušati 😀
I nije bilo lako.
Fotografiranje vjenčanja užasno je težak posao, to znaju svi od kolega. Još je teže kada je netko „tvoj“. Znam da ne očekuju ništa – a zaslužili su maksimalno. I dala sam svoj maksimum. Baš kao i na svakom svom fotografiranju.
U svakom trenutku osjećala sam se kao dio obitelji, ali i bila sam tako dočekana.
I svi su disali kao 1.
Vjenčanje na kojem imaš osjećaj da je 10 uzvanika, a ne 100.
Zašto sve ovo pišem uopće?
Jer je ova priča zaslužila biti ovdje.
Jer je ova priča dokaz koliko se jake veze stvaraju kada „nekom tamo fotografu“ daš povjerenje.
Jer je ova priča dokaz moje rečenice da meni klijenti nikada nisu „samo klijenti“.
Jer je ova priča testament moga posla.
Moga poziva.
Razlog zašto ovo radim.
Martina, Vinko… Hvala vam.
Hvala na konstantnom povjerenju, hvala na svakoj prilici, hvala što ste od početka vjerovali.
Sreću vam ne moram poželjeti, znam koliko je već imate i svi oko vas to vidimo.
A ja… bit ću uvijek tu negdje za vas – s fotićem u ruci 😉
Vaša teta fotkalica
